….
6 years…
6 years…
-Isti si ova čaša na stolu… -Što bi to trebalo značiti? -Pa naizgled sjajan, iznutra prazan. Jedino što radiš je ideš od usana do usana…
Izgleda da u ponoć ljudi fale duplo jače…
I dalje tvoj glas u masi drugih raspoznajem, povlacis me u onaj grceviti zagrljaj nakon kojeg nisam svoja, tjelo drhti a srce zeli da iskoci. Ali, moram ti reci da ovih dana kasnis za mnom i vise nego obicno. Vec neko vrijeme spustam glavu da osluskujem tudji tam-tam pod majicom; dugo me neki zvuk nije…
“I poturaju priče da sve curice liče kad je čaša pri dnu. Pa dobro… Možda jedna na drugu, al’ nikad na nju!”
– “Koliko je proslo?” – “Ne pamtim”, rekla je tiho. – “I dalje cuvas njegove stvari.” – “Pitas previse.” Zapalila je cigaretu. Sutila je. Krupne svijetle oci bile su tamne, sakrivene iza pogleda u nesto beznacajno. Svi smo gledali u nju. Nije obracala paznju. Povukla je dim. “Ti cuvas njegova pisma?” pitala sam je. Pogledala…
Kao ludak brojim dane otkad ti kraj mene nisi! 1ooo!
A noći su mi najgore. Vraćaju mi sve zajedničke uspomene. Lijepe i sretne trenutke. I zafališ mi. Zafali mi da znam da si kraj mene u svakom momentu, da vjeruješ u mene kada osjećam manjak samopouzdanja, da mi kažeš da me voliš kada to najmanje zaslužujem. Suze poteknu, pa ih zaustavim. Pokušam preusmjeriti misli, ali…
Nikada nećeš razumjeti tu prazninu u mom srcu. Nikada je nećeš znati zagrliti, ispuniti. Nikada nećeš znati razumjeti tu maglu u mom pogledu. Kad odlutam, kad zastanem u pola riječi, u pola koraka. Uvijek ću ti ostati daleka. Uvijek ću ti odgovoriti : “Nije mi ništa.” A svašta mi je.